Učila sam u školi da je važno u svemu naći dobru i lošu stranu. To su oni plusevi i minusi koje ljudi nabrajaju kada donose neke važne izbore i životne odluke. Stala sam u jednom trenutku i promotrila te pluseve i minuse života. Pokušala sam prebrojati svoje trenutke svjesnosti i one koje sam provela u crnilu mentalne odsutnosti. Život na autopilotu samo je preživljavanje koje prije ili kasnije vodi do crne rupe koja nas često proguta. Kada konačno prepoznamo da padamo u crnu rupu, počnemo se buditi i tražiti sve moguće načine da se iz nje izvučemo. Pala sam u crnu rupu prilično mnogo puta. No mali tračak moje svemoguće svijesti ipak me je svaki put povukao prema gore. Loše strane života u stresu imaju preveliku cijenu. Kada bih nabrajala svoje, popis bi se stvarno oduljio i vjerujem da ne biste nastavili čitati ovu knjigu. Stoga, reći ću vam da je život u stresu cijena koju niti jedan makar djelomično normalan pojedinac, roditelj, partner i prijatelj ne želi platiti. Ljude u svom životu uzimamo zdravo za gotovo i padamo nemilice u stresno raspoloženje zaboravljajući na njih, za koje govorimo da su nam najvažniji i da za njih postojimo. Kada vi patite, pate i oni koji su blizu vas. Širiti energiju stresa na okruženje pod izgovorom da volite svoju djecu, roditelje i partnere izuzetno je sebično, ali razumijem da dolazi iz nesvjesnosti, otpuštanja prekomjernog umora i nezadovoljstva i potrebe ega da zadovolji glad za pozornošću i rasterećenjem. Ego cilja na prvog do sebe. I onda još govorite da je normalno ponekada biti u stresu i pokazati voljenima da postoji i ta strana medalje. Normalno je i ispričati se, ali to nekako nije tako često kao ovo prvo. Problem je kada vam medalja predugo ostane okrenuta na tu stranu.